Još se sjećam dana u vrtiću kada je život bio puno jednostavniji. Cijeli bih dan provela igrajući se lutkicama ili skrivača s prijateljima na ulici. Sve što sam tada željela bilo je odrasti čim prije, ali sada, kad sam starija, sve što želim je ponovno imati taj osjećaj slobode i veselja. Kada odrasteš, sve se zakomplicira. Uđeš u pubertet i odjednom su ti tvoj izgled i prijatelji najvažnije stvari na svijetu. Saznaješ da svijet nije crno-bijeli i da nisu uvijek dobri junaci ti koji pobjeđuju. Također, naučiš da te najbliskije osobe mogu najviše povrijediti te da postoje ljudi koji lažiraju prijateljstvo i uistinu te samo žele povrijediti. Počneš biti nesiguran u sebe i želiš ispuniti očekivanja drugih osoba. Počneš se brinuti o ocjenama kako bi ‘upao’ u određenu srednju školu. To je vrijeme novih prijateljstava, možda i ljubavi. Odrastao si i imaš više slobode. Kada završiš srednju, nije kraj. Ako izabereš ići na fakultet, trebaš napisati strašnu maturu. Ako si sretan, već znaš koji fakultet upisati. Kada upišeš fakultet, napokon učiš o onome što voliš. Živiš sam te ponovno imaš mali komadić onog osjećaja slobode i sreće. Možda položiš i vozački. No, kada završiš faks, trebaš naći dobar posao i ako hoćeš, zasnovati vlastitu obitelj. Sada opet trebaš brinuti o sebi, svom poslu, svojoj djeci. Koliko god godina imao, nikada nisi opušten kao kada si bio dijete. Uvijek imaš nešto za napraviti, neku obvezu za ispuniti i nikad se ne stigneš odmarati. Onda ti djeca odrastu i ti napokon ulaziš u penziju te dobivaš vrijeme za odmor koji si zaslužio. Imaš puno vremena za razmišljanje i prisjećanje svih onih uspona i padova kroz koje si prolazio. Sada ponovno živiš sam u velikoj praznoj kući, a tvoj život postaje samo sjećanje.
Ester Groeneweg, 8.a