Svi osmi razredi u Hrvatskoj posjećuju Vukovar jer tamo se dogodilo nešto radi čega je ovaj narod doživio suze, krv i znoj. Vukovar je grad koji se nalazi na rijeci Vuki koja se ulijeva u Dunav i ujedno je granica Srijema i Slavonije. Površinom od 100,3 km² broji 22 255 stanovnika. Osim rijeke Vuke grad se nalazi na znatnoj većoj rijeci Dunav. Upravo radi Dunava Vukovar je najveća hrvatska riječna luka.
Nakon mnogo vožnje stali smo u bivšu vojnu bazu a, današnji muzej. Tamo smo imali predavanje o tome kako i zašto je došlo do rata, tijek ratovanja i završetak ratovanja.
Nakon predavanja krenuli smo u obilazak muzeja u kojem smo se nalazili. Vodič nam je bio veteran ovoga rata i upravo se ovdje borio i bio ranjen. Muzej se sastojao od vojnog oružja koje se tada koristilo. Ono što mi je zapelo za oko su tenkovi i oklopna vozila koja nisu bila iz tih vremena već iz vremena Drugog svjetskog rata i kasnije.
Nakon obilaska muzeja krenuli smo u Muzej vučedolske kulture što je manje poznata tema, no također je bitna. Muzej se sastojao od onoga što je ostalo još onih vremena poput kostiju, odjevnih predmeta, oruđa i oružja itd… Nakon obilaska ovog muzeja posjetili smo muzej Muzej grada Vukovara u kojem smo naučili kako je Vukovar dobio ime i kako je on izgledao od doba Rimljana do kraja Austrougarskog carstva. Potom smo naravno posjetili i simbol ovoga grada, a to je Vodotoranj. S njega se vidi cijeli Vukovar, a pogled je prekrasan.
Sobe smo dobili navečer te smo imali nešto vremena za odmor. Potom smo pošli prema klubu na brodu sa svim ostalim prisutnim razredima. Poslije toga vratili smo se natrag u sobe. Navodno, bilo je vrijeme za spavanje, no za to nije nitko mario.
Naspavali se naravno nismo no ovaj dan je također bio naporan. Prvo smo posjetili groblje na kojem se svatko naježi što radi vjetra i hladnoće, a što radi pogleda na groblje. Tamo su pokopani ne samo i Hrvati već i Srbi. U tom trenutku narodnost i vjera su bile nebitni s obzirom na nevine živote koji su tamo oduzeti. Na Ovčari je bilo još i gore. Tamo je toliko krvi proliveno bez ikakvog razumnog razloga. Sama pomisao da sam stajao na mjestu gdje je između 255 i 264 civila i vojnika izgubilo život, i pritom da je najmlađa žrtva je imala tek 16 godina, me naježi. Moram napomenuti da žrtve nisu bili samo Hrvati nego već i manje skupine Srba, Bosanaca te po jedan Francuz i Nijemac. Među njima tako je i bio hrvatski ratni izvjestitelj koji puške nije primio, Siniša Glavašević. Jedino o čemu sam mislio je ZAŠTO?
Zašto bi itko napravio ovakvo što? Jedino što je to moglo donijeti je samo veća mržnja i još više takvih zločina.
Potom smo obišli i bitna bojišta poput Trpinjske ceste, Borova naselja, i kukuruznog puta koji su imali ključnu ulogu u ratu.
Ono što se tamo dogodilo je grozno, no po meni najviše se ističe vukovarska bolnica. Tijekom opsade grada bolnica je bila pod stalnom neprijateljskom vatrom, unatoč velikom crvenom križu kojim je bila označena. Bolnica je ubrzo nakon početka rata premjestila svo osoblje i pacijente u nuklearno skloništa u podrumu zgrade. To je učinjeno zbog oštećenja zgrade i nesigurnosti. Svakim je danom pristizalo sve više ranjenih, a mjesta, lijekova pa čak i namirnica bilo je sve manje. U jednom trenutku svim je bila ograničena pitka voda na pola litre. Neke su se operacije vodile na živo sa samo lokalnom anestezijom ili u najgorem slučaju i bez nje. Sve vrijeme bolnicom je upravljala doktorica Vesna Bosanac koja se iskazala iznimnom hrabrošću i brigom za ozlijeđene. Kada je bolnica pala u ruke neprijatelja, iz nje je mnogo ljudi odvedeno na Ovčaru gdje su doživjeli posljednje dane. Francuski dragovoljac u hrvatskim redovima Jean-Michel Nicolie, viđen je posljednji put, upravo kako ga odvode iz bolnice.
Ovako to zvuči strašno no vjerujte mi još je gore kada doživite taj prostor u kojem se sve to odvijalo. Još mi uvijek nije bilo jasno zašto bi itko htio još više ugroziti nečiji život koji je već upropašten.
Ovaj je rat je ovom narodu donio samo suze, krv i znoj. Branitelji Hrvatske uvijek su imali veliko mjesto u mome srcu, no nakon ovog izleta imaju još i veće. Ovaj rat treba i oprostiti, no ne i zaboraviti.
Mislav Kovačević, 8.a