Još od malih nogu imala sam psa. Zvao se Pupi. Pupi je bio jako dobar pas. Stalno sam se igrala s njim. Ali nažalost, jednog dana Pupi je uginuo od starosti. Bila sam jako tužna radi toga, ali onda je u moj svijet došlo jedno novo štene, Zuzu. Nakon što je Pupi uginuo, moji roditelji odmah su otišli u azil za životinje, po Zuzua.
Zuzu je mali pas, žute dlake i svilenkastog repa. Jako je umiljat, dobar, drag, veseo i razigran. Kad su ga moji roditelji donijeli iz azila, bio je još sramežljiv, ali odmah nakon par minuta došao je do mene i krenuo skakati i igrati se. Sprijateljili smo se jako brzo. Pupi je bio pas mojih roditelja, a Zuzu je moj pas što znači odgovornost za mene prema njemu. Da, moram se brinuti o njemu! Ispričat ću vam kako izgleda jedan moj dan sa Zuzuom. Odmah ujutro prije škole, ustanem ranije kako bih Zuzua izvela u šetnju. Kada se vratim iz šetnje, odlazim u školu, a Zuzu me ostane čekati kod kuće. Čim dođem iz škole, jako se razveseli kada me vidi jer zna da je vrijeme za igru. Odmah mi donese svoju igračku što je znak da se želi igrati. Prvo se poigramo, a onda ga ponovno izvedem u šetnju. Poslije šetnje mu dam ručak, a ja odem pisati zadaću u svoju sobu. Zuzu zato vrijeme spava u svom krevetiću. Nakon što riješim sve što se tiče škole, poigramo se, prošećemo, i malo po malo dođe večer kad Zuzu ponovno ide spavati, isto kao i ja. Tako izgleda jedan dan s mojim psom, Zuzuom. Jedno drugoga trebamo, svatko na svoj način. To nas spaja i veseli!
M.Bobić, 6.b