Jednog dana, kada sam došla kući iz škole, roditelji su nas iznenadili vrlo zanimljivom idejom. Ideja je bila ta da napišemo dojmove o našem životu i školovanju u Hrvatskoj u ovih pet mjeseci koliko smo bili ovdje. U Hrvatsku smo došli zbog toga što su naši roditelji željeli da naučimo nešto više o našim hrvatskim korijenima te da bolje naučimo hrvatski jezik. Naši preci su emigrirali u Kanadu, a naši roditelji cijeli život žive u Kanadi. Mi smo svi odrasli u Kanadi, ali naši roditelji su nas uvijek učili da smo mi Kanađani i Hrvati, tako da imamo kanadsko i hrvatsko državljanstvo. Govorimo engleski i hrvatski jezik iako na hrvatskom još moramo poraditi. U Kanadi imamo jako mnogo prijatelja u hrvatskoj zajednici, posebno u sklopu hrvatske župe I hrvatske folklorne grupe čiji smo članovi I gdje učimo svirati tamburicu i plesati kolo. U Hrvatsku dolazimo često jer tu imamo veliku obitelj. Unatoč tome što smo često u Hrvatskoj, bilo me je malo strah nastave na hrvatskom jeziku u školi u Zagrebu. Razlog tome je što sam znala da ću morati pričati hrvatski s profesorima i učenicima. Bilo me vrlo strah i predmeta na hrvatskom jeziku jer su oni malo drugačiji od onih koje imam u Kanadi.
Po dolasku u hrvatsku školu, primijetila sam odmah velike razlike između škole u Kanadi i škole u Hrvatskoj. Najveća razlika je bio raspored. U Kanadi nastava počinje u 9 i traje do 15 sati. Imamo samo 15 minute pauze ujutro i jedan sat pauze za ručak. U Hrvatskoj nam nastava završava svaki dan drugačije i uvijek moram provjeriti svoj raspored kako bih znala kada će mi škola završiti taj dan. Još jedna neobična stvar u Hrvatskoj je da se ovdje koristi 24-satno vrijeme koje mi ne koristimo u Kanadi pa mi je trebalo malo da se na to naviknem. U Kanadi imamo mnogo djece iz svih različiti zemalja, posebno iz Kine i Koreje, koja na pola godine ili cijelu godinu dođu u našu školu i uče engleski jezik. Također imamo djecu koja su imigranti i koja također uče engleski jezik u našoj školi.
Dolaskom u OŠ Jabukovac-Zagreb, djeca su me vrlo brzo prihvatila i osjećala sam se kao kod kuće. Profesori i djeca jako su mi mnogo pomagali ako nešto nisam razumjela na hrvatskom jeziku. Tako sam vrlo brzo učila hrvatski i bila primorana naučiti što više riječi.
Djeca u hrvatskoj školi imaju mnogo više predmeta nego mi u Kanadi. Na primjer, u Hrvatskoj su povijest i geografija odvojeni predmeti dok su u Kanadi to dva predmeta u jednom, a on se zove društveni predmet. Drugi primjer su kemija, fizika, biologija i tehnički koji su u Kanadi dio znanstvenog predmeta. Matematika je više-manje ista samo što mi u Kanadi pišemo brojeve malo drugačije – 1,000 ili 1 000 dok se u Hrvatskoj piše 1.000. Ponekad sam za prijevode htjela koristiti Google Translate, ali isti mi nije bio od velike koristi, posebno za matematiku. Jedan primjer je bio “pravokutni trokut” što se prevodilo kao “rectangular triangle”. Pitati prijatelje za pomoć bilo je puno korisnije nego Google Translate, a i svi smo naučili nešto novo.
Najbolji dio u hrvatskoj školi je bila kantina. U našoj školi u Kanadi ručak smo imali samo jednom u mjesec dana ili kad bi netko od roditelja pripremio hranu. Hrana je u kantini bila jako ukusna. Posebno sam voljela štrukle. Hrvatska škola ima odlične školske autobuse. Kanadski školski autobusi su ružni i žuti i nemaju pojas dok su hrvatski lijepi i sigurni.
I za kraj, najljepši dio ovog mog boravka u Hrvatskoj je bio taj što sam upoznala predivne nove prijatelje i profesore. Kada smo u Hrvatsku dolazili samo na odmor, nikada nisam imala priliku upoznati drugu djecu mojih godina i stvoriti neka nova prijateljstva. Nadam se da će jednog dana moji novi prijatelji imati priliku posjetiti me u Vancouveru, vidjeti moju školu I doživjeti iskustvo kako je to biti učenik u nekoj drugoj zemlji i slušati nastavu na engleskom jeziku.
Sofija Kovačić, 8.a