Nogomet – svi kažu da je to druga najvažnija sporedna stvar na svijetu!
Ovo ljeto vladalo je nogometno ludilo, došli su i ti dani navijanja među vatrenim Hrvatima. Naša se Hrvatska borila u Rusiji, a mi navijači podizali smo crveno – bijele zastave da cijeli svijet zna da je Hrvatska najbolja!
Redali smo pobjedu za pobjedom, naši vatreni nogometaši pod vodstvom trenera Zlatka Dalića, okruženi glasnim navijačima, zabijali su gol za golom. Oni su naši složni borci i mi vjerujemo u njih!
Stigli smo do polufinala, Hrvatska protiv Engleske. Tada sam bila na moru. Okupili smo se sa susjedima i prijateljima kako bismo zajedno gledali utakmicu. Televizor smo postavili na mali trg u blizini plaže, objesili zastave te obukli navijačke boje. Utakmica je počela. Engleska je zabila prvi gol, tužni smo, ali nismo gubili nadu. Ubrzo su naši Vatreni izjednačili te otišli u produžetke. U zadnjima minutama produžetaka zabili smo gol te otišli u finale Svjetskog prvenstva! Pobijedili smo! Skakali smo, grlili se, potrčali prema moru i skočili od sreće u odjeći u mračno more. Oko mene je sve bilo crveno-bijelo! Bilo je neopisivo! Utakmica protiv Engleske je sretno prošla.
Sljedeća je bila utakmica protiv Francuske, finale. Iako sam u to vrijeme bila na moru, u toj velikoj euforiji, s roditeljima smo odlučili da ćemo finale gledati u Zagrebu i dočekati naše vatrene igrače na Trgu bana Josipa Jelačića bez obzira na rezultat. Utakmica s Francuskom je dobro krenula i naši nogometaši su dobro igrali, ali par nesretnih udaraca je Francuzima donijelo pobjedu. No nije to bilo važno jer je drugo mjesto bio naš najveći uspjeh, a moj tata je rekao da moramo nešto ostaviti i za mlađe generacije da osvajaju. Svi smo znali da će biti ogromno veselje u Zagrebu kada nogometaši stignu u Hrvatsku. Ulice i trgovi u Zagrebu su bile preplavljene kockicama i uzbuđenim navijačima koji su satima čekali da prođe autobus s našim Vatrenima. Za to vrijeme smo plesali i veselili se s našim prijateljima. Bilo je to predivno iskustvo koje još nisam doživjela i bila sam ponosna što sam to uspjela vidjeti i biti dio takve proslave.
Bilo je NEOPISIVO!!!
Dora Todorovac, 6.a