Praznici su pravo vrijeme za putovanje i istraživanje nepoznatih kutaka svijeta. U sljedećim redovima jasno argumentiramo da je, ne tako daleka, Budimpešta izvrsna destinacija u kojoj imate što vidjeti, namirisati, čuti, osjetiti…
Grad je velik, ali čini se nekako udobnim mjestom za život; miran je, opkoljen statuama koje su savršeno mjesto za povijesnu edukaciju ili za skrivanje od realnosti. Kad bih ga uspoređivala s divovskim gradovima, primjerice onima u Rusiji kao što je Sankt Petersburg, zajednička bi im bila veličina i raskoš. Budimpešta je ipak malo simpatičnija, nije okićena zlatom, baš je umjeren grad. Veliki dvorci s jednostavnim bojama, koje se uklapaju u ostatak grada, najčešće su mješavina romanike i gotike. Uz mnogo kula i malih kipova daje nam skroman, ali na neki način raskošan doživljaj srednjeg vijeka i 19. stoljeća. Podsjeća nas na sve one dvorce iz bajki. Grad je krcat kipovima neupadljive plavo-zelene tirkizne boje za razliku od napasnih, ogromnih statua iz Sankt Petersburga.
Duh grada nije onakav turistički, uobičajen kakav zna biti u tako velikim gradovima, nego se čini opuštenim i toplim, a u zimskim mjesecima zagrije se u termama čija temperatura vode dostiže i do 50 stupnjeva. Budimpešta se ne razbacuje svojom veličinom, iskorištava je pametnim i razumnim raspoređivanjem utvrda i kipova. Srednjovjekovnu atmosferu odražavaju antički stupovi, vaze, posude… Sve ove kipove ne ukrašavaju prevelikim vrijednostima, ponegdje se naziru zlatni detalji. Kipovi detaljno opisuju bitku, junaka ili određeni događaj, prikazujući sve – od izraza lica do ukrasa na uniformi junaka. Budući da su veliki, umjetnički i slikovitije prikazuju sve što nam je važno znati o tom njima.. Oku gotovo nevidljive sitnice mogu promijeniti cijelu sliku i postaviti nova pitanja, ali i dati nove odgovore. Mađarsku kulturu i ljude teško je razumjeti zbog jezika koji pripada ugrofinskoj skupini jezika koju govori mala populacija ljudi. Ipak, ljudi se čine pristojnima, ljubaznima i kulturnima.
Otišli smo u simpatično selo gdje smo vidjeli razne crkve, dvorce i kule. Najviše mi se svidio dvorac koji je sagradio vrlo brižan muškarac za svoju ženu. Gradio ga je 40 godina i njegov se trud zaista isplatio. Romantičan dvorac zaista zrači nekom toplom energijom, možeš se zamisliti kako na jednoj od 5 kula doručkuješ. Na stepenicama su postavljeni lijepi kipovi, a ispred ulaza predivan je vrt s neobičnim statuama. Pred ulazom je velika terasa, kao park s klupama i posebno oblikovanim grmljem, a iznad terase nalazi se veliki balkon s predivnim pogledom. Kad se uđe kroz raskošan ulaz, pogled se pruža na slatku fontanu i cvijeće oko nje. Oko tog malog vrta nalaze se stupovi ispod kojih je terasa s predivnim kipovima povijesnih junaka, a iznad terase, stupovi drže velik balkon, također ukrašen kipovima. Kule se izdižu na 5 mjesta, a unutar njih nalazi se još nekoliko soba ukrašenih vitrajima, slikama i kipovima. Na vrhu kule nalazi se balkon na kojem bih rado doručkovala. Dok sam koračala dvorcem, sve je izgledalo kao da je iz bajke.
U subotu smo išli u razgledavanje grada. Naravno, bilo je predivno. Kako ne bi bilo, kad je grad bogat raskošnim dvorcima, crkvama, kipovima, ali i kolačima. Nakon što smo razgledali veeeliki dvorac, predivnu crkvu malo izvan grada, ogroman muzej-dvorac s predivnom fontanom i uživali u pogledu na ovaj nezamjenjiv grad na Dunavu, otišli smo na odmor uz prefine tradicionalne mađarske kolače. Zatim smo posjetili šarmantan Trg heroja koji me se gotovo najviše dojmio. Takav prepun stupova i kipova, imao je svoju posebnost i toplinu. Kipovi izrađeni do najsitnijih detalja pričali su svoju priču koju nam je naš vodič preveo i bili su prepuni nekih tajni, tog nečega što bismo željeli istražiti. Ljepote Budimpešte nisu stale na tome, nego su nas i dalje iznenađivale svojom zanimljivošću.
Još jedna stvar po kojoj je ovaj legendarni grad poznat jesu geotermalni izvori od kojih su nastale terme prije mnogo godina. Terme su prštale tom antičkom atmosferom do koje je došlo zbog starinskih vaza za bukete cvijeća i zbog stupova ukrašenih slikama i simbolima iz prošlosti. Otmjene su nas terme zaista zagrijale u to hladno, jesensko doba s temperaturom čak do 50 stupnjeva. Ipak, to nisu bile one terme s toboganima i dječjim spravama, ondje se nije smjelo plivati niti prskati ili zabavljati i divljati. Ondje se moralo mirovati ili čak i igrati šah. To objašnjava zašto nisu preporučene djeci mlađoj od 12 godina. Kasnije, poslijepodne, malo smo prošetali centrom grada i prošle sve i svakakve dućane i restorane. Čini se da je jedini nedostatak ovog turistima bogatog grada to što je teško naći tradicionalnu kuhinju kako bismo i kušali okus Mađarske. Navečer smo išli na vožnju brodom po Dunavu. Bilo je to čarobno iskustvo koje ću teško zaboraviti. Jedino su svjetla grada svijetlila i pokazivala nam sva kazališta, dvorce, kipove, muzeje i terme koje su jasno odskakivale od ostatka grada. Divovski Kip slobode posebno me je očarao jer se nalazio na osvijetljenoj, uzdignutoj litici. Predivan se pogled pružao i na kip muškaraca koji bacaju papino tijelo u Dunav s visoke gore. Naime, Mađarima je prije nekoliko stoljeća došao papa kako bi propovijedao kršćanstvo i krstio ih. Mađarima se to, očito, nije dopalo zbog njihovih poganskih običaja kojih su se teško odricali pa su ga odlučili baciti niz padinu. Taj okrutan događaj barem je rodio nekim plodom; neobičnim kipom sa zanimljivom prošlošću.
U nedjelju, na mamin rođendan, kad smo se svi žalosno opraštali s Budimpeštom, najviše smo razgledavali muzeje, parkove, trgove i građevine u centru grada. Parlament koji smo obišli građen je u romaničkom stilu, vrlo širok i dosta visok. Iznad ulaza stajalo je šest grbova od kojih su 4 bila hrvatska i to baš ona 4 koja se nalaze na našoj zastavi, na grbu. Oni su, dakle, prikazivali pokrajine koje su nekad bile pod ugarskom vlašću. Vidjeli smo i smjenu straže koja nije bila onako spektakularna kao kod Markove crkve u Zagrebu, ali ju je bilo vrijedno pogledati. Uz Parlament nalazila se livada koju je krasio veliki kip, sličan onome na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, samo što je livada na kojoj je stajao bila nekoliko puta veća i po njoj se nije smjelo hodati. Jedva smo je uspjeli fotografirati jer smo odmah išli dalje.
Kao zadnje odredište izabrali smo selo koje me podsjećalo na Samobor i one male slavonske kućice. Naravno da se u njemu moralo nalaziti nešto predivno. U ovom slučaju to je bio muzej marcipana. Toliko toga je bilo u isto vrijeme nevjerojatno i jestivo kao, primjerice, kaktusi i cvijeće, mađarski kraljevi, dvorci i plemići, životinje, likovi iz bajka, voće, lutke, junaci, prijevozna sredstva, glazbeni instrumenti… Ipak, to nije bila jedina ljepota tog sela. Imao je neki osjećaj toplog doma. Još je bio ljepši uz prekrasan pogled na Dunav uz klupe i drveće jesenskih boja te veselo obojanih zidova.
Budimpeštu bih voljela posjetiti i po drugi puta jer je zaista ostavila dojam doma u kojem bih uživala gotovo kao i u svom rodnom gradu. Djelić je mene ostao u njemu i rado ću ga iskoristiti kao razlog da se s Budimpeštom sretnem još jednom.
Lucija Stanković, 6. a