Nekoć davno bio sam slatko vrhnje. Baš sam pomislio kako ću kao ukras uljepšati neki fini desert, kako će me razmazati po tanjuru i napraviti remek-jelo, no tad me radnik grubo uzeo svojim krupnim rukama, zgrabio pjenjaču i počeo me lupati, tući, udarati i miješati njome. Ništa mi nije bilo jasno; čime sam zaslužio da me tako tuku? Bio sam tek obično slatko vrhnje. Radnik me nastavio tući i lupati dok se nisam pretvorio u nešto žućkasto i tvrdo. Iz zamrzivača me spasio dok sam se još tresao i drhtao. Baš sam se pitao kroz kakve ću sad nevolje proći, a radnik je iznenađujuće pažljivo omotavao neki žuti omot oko mene koji me malo ugrijao. Na omotu je pisalo maslac.
Dakle, sad sam maslac. Maslac koji se opet vratio onoj polarnoj klimi. Za par je dana moj zamrzivač posjetila jedna djevojčica. Uzbudio sam se, ipak mi je ovo bila prilika za bijeg s ovog čudnog Sjevernog pola bez snijega i leda. Na moje razočaranje prvo je uzela kutiju jaja, zatim kvasac, pa brašno, šećer u prahu, a tada me rastužila odlaskom do voća. Zgrabila je limun i krenula natrag prema mojoj polici. Srce mi je počelo lupati, sav sam se oznojio, čak mi više nije bilo toliko hladno. Gledala me nesigurno, a onda je skrenula pogled na mlijeko iznad mene i s njim se okrenula prema izlazu trgovine. Žalosno sam je gledao kako odlazi. Prije odlaska još je jednom pogledala na popis s papirića, primila se za glavu, uzviknula: „Maslac!” i dojurila do moje police. To je bilo to, vratila se po mene, nada je u meni rasla. Malo je odmjeravala moju braću, ali je zaključila da sam ja najslađi od svih njih. Njezin me dodir malo zagrijao i ništa se više nije činilo tako loše. Odnijela me kući i vratila u hladnjak. Sad je sve opet bilo nekako loše. Nisam vidio što se sve vani događa, ali sam čuo cvokotanje zubi i osjetio napetost i nervozu ostalih sastojaka. „Tri žumanjka…” pjevušila je djevojčica. Odjednom se čuo udarac i krckanje ljuske jajeta koji se pomiješao s njegovim krikom i tupim udarcem žumanjka o dno zdjele. Nastala je zaglušujuća tišina. Taj se proces ponovio još dva puta, a tad sam čuo kako djevojčica otvara šećer i mumlja: „15 dekagrama šećera…” Zrnce po zrnce rasipalo se u posudu s jajima kao na kakvom toboganu. Čulo se miješanje jaja i šećera koji su sad već zabrinutije vikali, a meni je uši ispunio već otprije poznat zvuk – zvuk pjenjače. Tad sam počeo paničariti i pokušavao sam se nekako zavući u kut hladnjaka gdje me nitko neće primijetiti. Otklizao sam par centimetara unatrag, ali ne dovoljno da me djevojčica ne primijeti. Sve mi se manje i manje sviđala dok se vikanje dvaju sastojaka stopilo i spojilo u jedan uznemirujući glas. U drugu posudu stavila je vodu koja je iz slavine besprijekorno tekla, mrmljala si je u bradu: „Pola decilitra mlake vode, dva dekagrama svježeg kvasca, malo šećera, staviti na toplo mjesto i pokriti…” U tu posudu dodala je brašno čitajući recept: „80 dekagrama oštrog brašna…”, stavila nabujali kvasac i sol. „Trećina žličice soli…”, umiješana u žumanjak sa šećerom i, kako je rekla, dva decilitra mlakog mlijeka. Čuo sam joj korake i toplina izvana ugodno me iznenadila. Na limunovu nesreću zgrabila ga je, a mene i dalje ostavila u hladnjaku. Nedugo nakon toga čuo se limunov vrisak i zvuk ribanja njegove kore. Progutao sam debelu knedlu. Došao je trenutak, kucnuo je čas – koraci su bili sve glasniji kao i moje drhtanje. Vani me već čekala tava i upaljena peć. Naježio sam se kad me odmotala, ali me peć brzo ugrijala. Promatrala me dok sam se ja bespomoćno topio i topio i postajo tekućina… tijelo kao da mi je paralizirala neka vrućica. Odjednom mi se zamračilo pred očima. Kad sam se osvijestio, polako su se vraćala sjećanja na miješanje s ostalim sastojcima. Prisjetio sam se kako sam se pretvorio u tijesto i kako me djevojčica gnječila i mijesila pa onda podijelila na tri dijela i zapetljala – kao pletenicu. Tad me stavila u vruću pećnicu, a izašao sam van kao nov – kao kruh.
Moja noćna mora sad je stajala preda mnom. Djevojčica, moja mučiteljica, sad me promatrala ponosno, uzela me nježno i trčeći pošla svojoj majci. S ljubavlju me predala, ali sad nisam bio tako prestrašen, iako sam znao da će me majka pojesti. Nešto me držalo hrabrim – taj ponos i trud djevojčice i ta sreća i ljubav majke – ja sam ih obje usrećio. Sad me više ni zamrzivač nije mogao ohladiti – grijala me toplina ljubavi i ništa se nije činilo tako važnim kao ova obitelj i moj novi, topli dom.
Lucija Stanković, 6.a