Intervju s književnicom Bojanom Meandžija

Intervju s književnicom Bojanom Meandžija

Kad se 7. studenoga počela odmotavati Bojanina priča o Domovinskom ratu u Karlovcu, teško je bilo vjerovati što sve jedna djevojčica može – i preživjeti rat, i napisati knjigu. Dubok dojam o svemu što je govorila popratili smo kratkim razgovorom, točnije pitanjima…

Kada ste počeli bilježiti prve rečenice ovog romana? Je li to bilo na početku rata ili ste počeli tek kasnije?

Počela sam te noći, na svoj rođendan, 4. listopada 1991. godine. Tada je prva poruka bila zapisana.

Kako i zašto ste se počeli baviti pisanjem?

Nisam mislila da ću ikada pisati jer nisam imala tu ideju, ali te noći, kad se dogodilo nešto tako ružno, u meni su bile jako snažne emocije koje sam na neki način morala izbaciti iz sebe, dakle pisanjem.

Kako je u to vrijeme izgledalo školovanje? Čuli smo da tada niste imali školu svaki dan.

Nismo, u 4 godine rata imali smo samo 8 mjeseci škole. Školu smo imali preko radija, profesori su morali svako jutro doći na Radio Karlovac i održavati nastavu, a mi smo slušali radio u skloništu.

Biste li željeli da se po Vašoj knjizi snimi film?

Da, svakako, već sam napisala scenarij i već sam stupila s nekim ljudima iz filmske industrije u kontakt i, evo, možda se jednoga dana snimi i film.

Na koje je sve jezike prevedena Vaša knjiga?

Na engleski zasada, a radimo na tome da se prevede i na njemački i talijanski. Vidjet ćemo, možda se prevede i na španjolski.

Zašto o 1993. godini niste puno pisali?

Jako je teško odgovoriti na to pitanje. Neke sam stvari i mjesece potpuno izostavila iz neobjašnjivih razloga, ali mislim da je 1993. bila nekako najmirnija. Najčešće smo bili u stanu, tako da nisam imala potrebu zapisivati bilješke.

Gdje ste nalazili inspiraciju za svoju knjigu?

Nažalost, inspiraciju sam nalazila u tom skloništu jer sam htjela nekako upotpuniti svoje vrijeme i ne razmišljati o onome što se događa izvan naših glava, a inače inspiraciju pronalazim u svakom danu. Svaki dan je novi izazov i nova inspiracija.

Jesu li  u ulozi nastajanja knjige bili samo Vaši zapisi iz ratnog doba ili ste i sada, kao odrasla osoba, nešto dodali?

Gotovo je potpuno napisana tad, samo je iznimno mali dio nadodan kasnije i to piše u knjizi, npr. 2007. godine još sam neke stvari unijela unutra, ali to je bilo čisto zbog stilskog oblika.

U knjizi ste pisali kao da ste se nakon nekoliko mjeseci naviknuli na rat. Je li to u potpunosti istina ili se jednostavno niste mogli pomiriti s tom činjenicom?

Nikad se s ratom ne možeš potpuno pomiriti i prihvatiti ga. To je nešto što ja nazivam ratom. Gdje god da se događa, svakom je djetetu i svakoj odrasloj osobi patnja. Samo oni zli, sivi ljudi, kako ih ja nazivam, vole rat, a ostali sigurno ne. Čak nakon nekog perioda, kad ti se život potpuno izmjeni i samo razmišljaš hoćeš li preživjeti, navikneš se na taj život negdje dolje jer se osjećaš donekle sigurnijim i živiš onako kako živiš i čekaš da ti netko kaže da je  gotovo.

Jeste li Vi i Vaša obitelj izašli živi i zdravi iz rata i tko vam je najviše pomogao?

Živi i zdravi jesmo, mojoj obitelji se, srećom, ništa nije dogodilo. A najviše mi je pomogla moja obitelj; mama, tata, seka, baka i teta Spomenka. Baš sam joj jučer napisala da nema književnog susreta na kojem ju ne spomenem. Jednom sam rekla da je obitelj najtopliji pokrivač koji možeš imati kad je najhladnije i da nije bilo moje obitelji te podrške i utjehe koje su mi davali, mislim da ne bih danas bila ovako kompletna osoba, kao što jesam, barem mislim.

Je li Vam nakon rata na duši ostala neka sjena, postoji li još uvijek tuga ili je prošla nakon nekog vremena?

Mislim da u nama uvijek ostaje taj jedan dio kojem nedostaju te 4 godine i da smo bez razloga morali postati odrasle osobe dok smo bili djeca. Naravno da mi taj period nedostaje.

Mi danas ne razumijemo rat. Jesu li ta djeca koja su odrastala u to vrijeme odrasla u sretnije i bolje odgojene osobe jer cijene život?

Sretnija jesam jer se vi, hvala Bogu, ne možete staviti u tu poziciju i neke vrijednosti koje sam ja nakon rata osvijestila u sebi. Vi danas ne možete jer ne možete razmišljati tako, nije vam u mislima pitanje hoćete li preživjeti ovaj dan ili ne. Imate sve što vam treba, a mi 4 godine nismo znali hoćemo li doći do škole, tako da su definitivno neke vrijednosti u nama drugačije od vaših.

U knjizi niste govorili tko je granatirao gradove. Jeste li to ipak znali, ili to tada nije bilo važno?

Tada sam imala 13 godina i u glavi mi uopće nije bila ta politička strana rata, samo mi je bilo bitno da na siguran način uspijem doći do skloništa i nisam se zapravo brinula o tim borbama koje su se događale iznad moje glave, nego onima koje su bile u meni.

U kojem trenutku su Vas granate i bombe najviše iznenadile?

Za moj rođendan, kad smo sjedili ovako u klupama kao što ćete i vi danas sjediti, a i bilo je nekoliko situacija kad smo bili u stanu, na 10. katu, i bilo je jako teško brzo doći do skloništa. Bilo je situacija u kojima nismo uopće bili sigurni hoćemo li živi doći do skloništa, ali najčešće nas je sirena upozoravala na napad.

Kad ste očekivali prestanak rata?

Svaki sam dan očekivala i nadala se da će rat prestati, a i da je samo 4 mjeseca trajao, bilo bi previše, a kamoli 4 godine. Kad je došao taj dan, bila sam neopisivo sretna.

Mislite li da Vas je rat naučio nekako cijeniti život ili mislite da je imao negativan učinak na Vas?

U životu sam uvijek optimist i ružne stvari uvijek ostavljam iza sebe i izvučem ono najbolje. Da, naučio me puno stvari te me odgojio i usmjerio u životu. Uvijek volim reći: Nasmiješi se i kreni dalje.

Vaša se knjiga prvotno zvala Moje…. Zašto ste je preimenovali u Trči! Ne čekaj me…?

Moje… je bio radni naslov. Njime sam htjela reći da su to neki moji osjećaji, ali mi je urednik Božidar Prosenjak predložio da nađem neki drugi naslov jer će djeca teško shvatiti naslov Moje… pa sam preimenovala u Trči! Ne čekaj me… . To je bila prva rečenica koju su nam mama i tata viknuli.

Prisjećate li se ratnog doba ili ga pokušavate zaboraviti?

Ne možemo ga zaboraviti, to je dio naše povijesti i mog života i života ljudi koji su živjeli u tom periodu ondje, no nastojimo izvući poruku iz rata i nasmiješiti se ovom novom životu koji je pred nama.

Lucija Stanković i Gabrijel Janđel, 6. a