Robert Kurbaša je naš glumac, svima poznat iz serija, kao što su: „Ne daj se, Nina“ i „Ruža vjetrova.“ Kako je on ušao u glumačke vode, tko mu je idol, je li se poistovjetio s nekim likom kojega je glumio, kako su na njega utjecale kritike žirija u „Zvijezde pjevaju“, sve ćete to saznati iz ovog intervjua.
P: Kako je započela vaša glumačka karijera?
O: Kako sam ušao u nešto što se zove gluma, što se zove umjetnost?! To je sve počelo negdje vaših godina. Imao sam krasnog profesora hrvatskog jezika u osnovnoj školi koji je u meni vidio učenika s kojim bi mogao ići na natjecanje LIDRANO. Na tim natjecanjima osvajali smo nagrade. Nakon srednje škole u kojoj sam sudjelovao na raznim priredbama i takmičenjima takve vrste, inercijom sam nastavio istim putem i upisao Akademiju dramskih umjetnosti te postao glumac.
P: Što je prevagnulo da danas ne radite nešto drugo?
O: Pa jednostavno nisam znao što bih drugo u životu radio. Ali tu je bila i epizoda u kojoj sam htio promijeniti sredinu. Htio sam iz Splita otići u Zagreb studirati bilo što jer glumu baš i nije tako jednostavno upisati. Osim na Akademiju dramskih umjetnosti prijavio sam se i na Prometni fakultet te da me nisu tad primili, vjerojatno bih danas bio kontrolor leta.
P: Jeste li imali podršku obitelji u namjeri da postanete glumac?
O: Moram priznati da moji roditelji nisu iz kulturnog miljea i njima je sve to bila jedna velika nepoznanica. Poštovali su moju odluku i želju da odem u te vode. Ne mogu reći da nisu imali ništa protiv. To im je bila velika nepoznanica, ali sad im je jako drago.
P: Glumili ste u mnogo poznatih serija. Koja vam je od tih serija najdraža?
O: Prvo moram reći da je današnja produkcija TV serija, a danas ih zovu i sapunicama, puno napornija i zahtjevnija u odnosu na prave serije i serije koje su se prije radile. Danas živimo u vremenu u kojem je recept uvijek: za što manje novaca – što više materijala. Zbog takvih prilika i situacije gledamo, nažalost, manje kvalitetne serije, nego što su se prije radile. Ali može se pronaći pokoja interesantna. Meni je draga serija: “Ne daj se, Nina.” To je serija koja je na malo višem produkcijskom nivou za razliku od nekih tipičnih sapunica koje možemo vidjeti na TV-u. Istaknuo bih i politički triler „Urota“ od dvanaest nastavaka, koji nažalost nije zaživio onako kao sam ja htio da zaživi u eteru javnih televizija. Skinut je s programa iz raznih razloga, ali to je primjer jedne produkcije koja, nažalost, nije isplativa kao TV-sapunice.
P: S kojim vam je glumcima i redateljima bilo najljepše surađivati?
O: Čovjek sam i umjetnik koji ne voli isticati nikoga imenom i prezimenom. Ima ih puno. Kolege i redatelji s kojima sam radio zadužili su me svojim kvalitetama da ih tu spomenem, ali njih je stvarno jako puno pa bi bilo nezahvalno zaboraviti ikoga od njih.
P: Kakav je osjećaj prijeći s glume na pjevanje? Pritom mislimo na “Zvijezde pjevaju.” Kako podnosite odluke žirija?
O: Kad sam ušao ovdje i kad sam vas vidio u ovolikom broju, htio sam reći: “Ne bojte se, neću pjevati!” Ja nisam pjevač. Meni je pjevanje bilo jedna velika nepoznanica i mogu samo zahvaliti svojoj mentorici Emiliji Kokić što me je očvrsnula i pedagoški usmjerila da kad izađem na binu, dam ono najbolje od sebe. Svejedno sam imao tremu. Pjevanje nije moj fah u kojem se osjećam najbolje. Potrebno je puno vježbe za kvalitetnu izvedbu. Šou “Zvijezde pjevaju” ima koncept da svakih tjedan dana nova pjesma dolazi na repertoar. Kad je orkestar od dvadeset ljudi iza tebe i dođe taj javni nastup, sve te probe padaju u vodu. Zapravo u situaciji si: izvoli i snađi se. Puno mi je ljepše i draže biti na sceni, stajati iza lika u nekoj komediji ili tragediji.
P: Kakvu glazbu volite slušati? Jeste li zadovoljni pjesmama koje ste dobili za nastup?
O: Osobno volim glazbu koja ima smisla, koja je dobra i ima neku lijepu poruku. Moram reći da današnja glazba, koja se vrti na komercijalnim televizijama tipa MTV, nije primjerena nekakvim ljudskim vrijednostima i morate dobro paziti što slušate i kakav je odabir glazbe jer će to jako utjecati na vaš život. Sve što je dobro, vječno će trajati. Mislim da Lady Gaga neće trajati vječno. To je na nivou skeča i neukusa. Možda se neki od vas neće složiti sa mnom jer vam je ona zabavna, sva fluorescentna i uvijek s nekim skandalom, ali poruka koja se širi tom vrstom glazbe je autodestruktivna. Slušam evergreen i jazz. Zapravo, slušam puno jazza. Tu je i Pink Floyd od rocka. Zanimljivo je da sam u srednjoj školi radio rad na temu “Život i djelo Elvisa Presleya.” Elvis mi je od malih nogu odličan!
P: Kakve filmove volite? Koji vam je film nadraži?
O: Opet ću se vratiti na aktualno vrijeme u kojem živimo. Moram reći da je sve manje i manje kvalitetnih filmova u smislu filma s porukom . Danas, ako nema nasilja i nemoralnih scena u filmu, onda to nije zabavan film. Pa ja vam tvrdim sasvim suprotno. Ne znam koji bih izdvojio. Stvarno je puno dobrih filmova. Meni je osobno cijela ta kinematografija ’60-tih, ’70-tih i ’80-tih godina, dakle filmovi na kojima sam i ja odrastao predivna. Iz tog razdoblja Hrvatska ima predivne filmove, počevši od autora kao sto su Tanhofer i Golik. Obratite pažnju na hrvatske filmove iz tog vremena! Inače je jako teško uspoređivati filmove, čak i u žanrovskim odrednicama. Subjektivno imam neke svoje favorite, a to su: Građanin Kane te Kum, prvi i drugi dio. Od hrvatskih filmova to je: “H8” od Tanhofera koji mi je u top 5 filmova.
P: Clint Eastwood, Al Pacino ili Robert de Niro? Koji vam je najdraži?
O: Nemam nekakve uzore ili svoje favorite. Divim se tim ljudima i mislim da su izvrsni u svom poslu i nisu jedini. Postoje mnogi koji su također jako talentirani i možda nepravedno zapostavljeni u šou biznisu da bi se pamtila njihova imena, a Clint Eastwood i Robert De Niro ostavili su značajan trag u kinematografiji i svaka im čast! Treba dodati da postoji jako puno ljudi zahvaljujući kojima su oni došli na poziciju slave i popularnosti, a njih se ne spominje.
P: S kojom glumicom vam je bilo najinteresantnije snimati filmski poljubac? Što vaša supruga misli o tome?
O: To bi trebalo pitati moju suprugu. (smijeh) Velika je razlika između čovjeka koji se amaterski bavi umjetnošću i onog koji se bavi time profesionalno. Ja živim od toga. Kao glumac ulazim u lik koji ima svoji život i svoju povijest. On se za 360 stupnjeva razlikuje od mene privatno, a opet da bih oživio taj lik, itekako se moram potrošiti. Ako ima scena gdje se lik ljubi s nekom curom i doživljava ljubav, to znači da i ja moram dati svoje tijelo i svoju emociju kako bih vjerno dočarao tu scenu. Međutim, svi glumci koji rade svoj posao odgovorno i profesionalno znaju da ti likovi koje glume nisu oni sami. U isto vrijeme i jesu i nisu.
P: Kako se snalazite u ulozi oca?
O: Meni se u 35. godini dogodio brak, dogodilo mi se dijete i to je nešto što je oplemenilo moj život i čime sam ponosan. Jako se lijepo snalazim u ulozi roditelja i nema ništa ljepše od toga.
P: Kada vam se dogodila prva ljubav?
O: Meni se to dogodilo kada sam bio u vrtiću. Imala prekrasnu kosu s kikama, lakirane cipelice i zvala se Danijela. Tad sam prvi put osjetio emociju nekakve privlačnosti prema suprotnom spolu i nikad nisam imao hrabrosti da joj priđem i kažem svoje osjećaje.
P: Niste nam rekli s kojom biste zvijezdom probali filmski poljubac.
O: Pa ne znam, ima puno lijepih žena. (smijeh) Meni je moja žena najljepša!
