INTERVJU S BOŽIDAROM PROSENJAKOM

Danas, na Dan škole OŠ Jabukovac-Zagreb, pozvali smo u goste književnika Božidara Prosenjaka da isti s nama proslavi te podijeli neka svoja iskustva s nama učenicima.

Kako se postaje autor

Kako ste postali pisac?

“Mislim da se pisac ne postaje, kao pisac se rodiš. Sve sam u životu pokušao napraviti da ne budem pisac. Radio sam svakakve poslove, bio sam vatrogasac, mljekar, smetlar, jednostavno nisam htio biti pisac. Zašto? Pisac ono što je najnježnije u njemu stavlja pred ljude i onda, kada ga zgaze, jako ga povrijede. Shvatio sam da svaki čovjek ima neki dar, a moj dar je pisanje. Na kraju sam zaključio da me nijedno od tih zanimanja nije činilo sretnim kao pisanje.”

 

Ima li pisac poput Vas dijete u sebi koje mu govori što djeca vole čitati?

“Kad sam bio dijete, stalno sam maštao o tome kako će to biti kada odrastem. Ali postavit ću ovakvo pitanje: kakva je razlika između pisanju za djecu i odrasle? U stvari nikakva! Postoji samo jedna bitna tehnička razlika: kada pišemo za djecu, moramo izabrati jezik i teme koje djeca razumiju. U suštini, svaka dobra knjiga je borba između dobra i zla, slično kao i u našem životu.”

 

Možete li opisati postupak pisanja svojih djela?

“Ako imam tri dana za pisanje, onda su dva dana predviđena za razmišljanje, a tek treći dan sjednem za računalo i pišem.  Dakle, razmišljanje je zapravo glavni dio svakog pisanja.”

 

Koje su osobe obilježile Vaš rad ili Vas na bilo koji način inspirirale?

“Kroz život čovjek sretne puno ljudi, međutim neke susrete pamti cijeli život i ne bi ih ni za što mijenjao. Bilo je u životu puno takvih osoba. Izdvojio bih jednog koji je meni bio jako bitan, a to je moj profesor iz Hrvatskog jezika u petom razredu. Dogodilo se to da sam bio lijen i u pubertetu, nisam pisao zadaće i nije mi se dalo učiti, a onda sam odlučio napisati najbolju zadaću na svijetu. Kada sam je pročitao pred razredom, profesor mi je dao toliko veliku peticu da ju je upisao u dvije rubrike.”

 

Razgovarate li ikada s djecom kako biste saznali što vole čitati?

“Prije nego li objavim knjigu, uvijek je prvo dam djeci ili nekim kolegama da je pročitaju i daju mi savjete, jer jednom kada je objaviš, nema više povratka. Savjeti mogu samo pomoći, nikako odmoći.”

 

 

Malo o piščevu djetinjstvu

Jeste li puno čitali u djetinjstvu i kako gledate na današnju stvarnost u kojoj djeca puno više drže mobitele u rukama umjesto knjiga?

 

“Uopće me to ne zabrinjava, a reći ću vam i zašto. Kada sam bio mlad, pojavio se radio i svi su govorili zašto čitati novine kada imamo radio. Na kraju su ostale i novine, i radio. Pojavila se televizija i čitava se priča ponovila. Želim vam reći da knjigu jednostavno ništa ne može zamijeniti.”

 

Što Vam je najveća nagrada nakon što napišete neko djelo?

“Ma, čudne su te situacije s nagradama. Siguran sam da vam je najdraža ocjena petica, jesam li u pravu? Evo, vidite, ja volim jedinicu! (smijeh) Najviše sam volio jedinicu i napisao sam jednu pjesmu, svoju najkraću pjesmu, a ide ovako:

“Više od svih svojih petica

volim jedinicu,

svoga učitelja!”

 

A moja jedinica je moja kćer! (smijeh)

U životu mi je najveća nagrada moja kćer.”

 

O romanu Divlji konj

Divlji konj je alegorijski roman. Pričajući o konjima Vi nas, zapravo, učite o ljudima. Međutim, kada čitamo basne, pred sobom predočavamo cvrčka ili mrava, a čitajući Divljeg konja, s lakoćom se poistovjećujemo sa svakim likom. Kako ste u tome uspjeli?

“Kao dijete živio sam na selu. Kada bi me netko pitao volim li konje, ne bih mogao odgovoriti na to pitanje jer su konji bili sastavni dio mog života. Dobro sam ih upoznao i shvatio da su jako slični ljudima. Preko konja mogu prikazati cijeli jedan spektar životne istine. Ima još jedan pisac iz vaših čitanki koji vrlo uspješno govori o životnoj istini, a to je Ivo Andrić.

 

Vjerujete li da cilj opravdava sredstvo?

“Nisam očekivao baš takvo pitanje. Postoji izreka koja kaže da trudnica smije ukrasti jabuku. To znači da neki puta, da bismo spasili život – možemo i slagati. Želim reći da nisam nikada požalio. I to mi puno govori o ispravnosti mojih postupaka. Znate, neki puta se neke velike stvari dogode duboko u nama. I to što sačuvamo za sebe, a da ostanemo pravi ljudi, mnogo je veće i od čega drugog.”

 

O životnoj mudrosti

Kroz svoja prozna djela naučili ste nas i ukazali nam na temeljne ljudske vrijednosti, kao što su ljubav, prijateljstvo, sloboda, strpljivost, darežljivost, solidarnost… U jednoj ste svojoj priči napisali da je najveće junaštvo na svijetu pobjeda čovjeka nad samim sobom, što je možda i ponajveća zadaća svakog čovjeka. Počašćeni smo što ste danas, na Dan škole među nama, a za kraj nam pokušajte odgovoriti na svoj poseban i vedar način – vidite li u današnjoj djeci dovoljno Sijača sreće (djelo Božidara Prosenjaka, op.a.)?

 

“Prije svega trebamo se pitati što je sreća, jer za svakoga je sreća nešto drugo. Možete li samo zamisliti koliko je pahulja palo na vaše školsko igralište ove godine, a nijedna nije ista! Koliko je samo ljudi na planeti Zemlji, a nitko nije isti!? Dvije snježne pahuljice nisu napravljene iste! Kao da nam je netko htio reći kakvo je čovjek čudo! Vi, svako od vas – u sebi nosi nevjerojatne vrijednosti! Ali ponekad do toga ne možemo doći sami od sebe. U tome nam pomaže književnost! Književnost i književna djela, ljudi koji su nešto iskusili, tu su između ostaloga da nam pokažu što imamo u sebi te koliko smo bogati, da nam otvore sliku nas samih – što to imamo u sebi! Nevjerojatne vrjednote čuče u svakome od vas, djeco!

Jedino je žalosno što mnogi od nas to ne koriste, a to je jednostavno zato što mi toga nismo svjesni!

Nazvao me nedavno prijatelj-književnik, u poznim godinama i drhtavim, hrapavim glasom  rekao: “Znaš što? Lopov, koji je osuđen na doživotnu robiju, sretniji je od mene! Jer on može pisati, a ja više ne mogu.” Za njega je sreća bila pisanje.

Djeco, mnogi od nas smo milijarderi, a da toga uopće nismo svjesni!”