Branko Lustig rodio se u Osijeku, 10. Lipnja 1932. godine. On je hrvatski glumac i producent židovskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je interniran u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Prvi je Hrvat koji je kao najbolji producent dobio dvije nagrade Oscar, prvu 1993. godine za Schindlerovu listu, a drugu 2001. za film Gladijator. Za iste filmove dodijeljen mu je Zlatni globus. Od poznatijih filmova koje je pruducirao tu su još i Hannibal, Pad crnog jastreba i The Peacemaker. Kao glumac poznat nam je iz filmova: The Peacemaker, Schindlerova lista, Nikola Tesla i Seljačka buna.
P: Lustig na njemačkom znači sretan. Odgovara li to vašem karakteru?
O: Ne znam. To biste trebali pitati moju ženu. Ili mog psa Kukija. (smijeh)
P: Možete li nam usporediti život u Americi i Hrvatskoj?
O: To je vrlo teško jer su te dvije zemlje vrlo različite. U Americi je sve užurbano, dok se u Hrvatskoj može živjeti mirnim životom.
P: Kako ste se snašli s engleskim jezikom?
O: Mislim da se čovjek može pohvaliti potpunim poznavanjem jezika tek kada na njemu počne razmišljati. A ja sam sebe uhvatio neki dan kako razmišljam na engleskom.
P: Koliko jezika uopće govorite?
O: Mogu pričati na njih jedanaest, a govorim ih pet.
P: Kako ste postali producentom?
O: Prvi sam put otišao u Ameriku sam, bez žene i kćeri Sare kojoj su tada bile četiri godine. Ali vratio sam se brzo u Europu snimajući za Amerikance. Uglavnom serije i TV filmove, ali na film nikako nisam uspijevao doći. A Spielbergu sam se odlučio javiti potkraj osamdesetih, kad sam drugi put došao u Ameriku. Ovaj put sa ženom i djetetom. Došao sam u njegov ured, predstavio se, ali uspio sam doći samo do njegove sekretarice Ketty Kennedy, koja mi je rekla neka ostavim broj telefona pa će mi se javiti ako me budu trebali. Javili su se nakon dvije i pol godine. U to sam vrijeme radio na filmu Intruders (1992.), o malim zelenima koji dolaze na Zemlju i kradu ljude, ali zbog problema sa srcem morao sam na operaciju. Trajala je pet sati, u bolnici sam ostao tri-četiri dana, a zatim su me pustili kući na oporavak. Kako sam ubrzo nakon operacije hodao, odlučio sam pomoći redatelju montirati film. Zazvonio je telefon, javila se moja supruga, i doviknula mi da me trebaju iz ureda Stevena Spielberga. Ovaj se put javio njegov direktor Jerry Mulen i pozvao me na ručak. Vozač me morao odvesti do restorana jer još nisam mogao sam voziti. Nakon ručka dao mi je scenarij za Schindlerovu listu. Kad sam je pročitao, bio sam pozvan na razgovor sa Spielbergom, ali uz upozorenje da budem kratak, da za mene ima samo pet minuta jer mora na neki ručak. Čekao sam ga ni sam ne znam koliko i kad sam već mislio da nemam sreće i da je otišao na taj ručak, otvorila su se vrata. Dobacio mi je da budem kratak. Ali ostali smo razgovarati sat i pol. Sve me ispitao o danima u logoru, a na kraju smo zajedno otpjevali mađarsku pjesmu Tužna je nedjelja. Kad sam odlazio, poljubio mi je logoraški broj i rekao da ću biti njegov producent. Sutradan sam već imao svoj ured, dobio sam i ugovor i počeo raditi kao producent.
P: Što se od vas tražilo?
O: Ja sam mu samo sugerirao da snimimo film na autentičnoj lokaciji u blizini Krakova, a ne u Pragu, kako je on u početku želio, s čim se složio, a od mene je tražio da predložim ekipu s kojom bismo snimali film. Predložio sam mu Nenada Pečura, Sergija Mimicu, zapravo sve osim kamermana koji je bio njegov. Sergio je čak dvanaest godina ostao s njim.
P: Kako ste doživjeli svog prvog Oscara?
O: Otišao sam u Armanijev dućan jer sam morao kupiti smoking, košulju, kravatu, dugmad za manžete, Mirjana i Sara kupile su haljine, a po nas je pred kuću stigla limuzina. Ali kad smo dolazili na svečanost dodjele Oscara, jedan čuvar nas je pomaknuo u stranu s crvenog tepiha jer je on bio rezerviran za zvijezde. Sjedili smo sa Spielbergom u trećem redu. Bili smo nominirani u dvanaest kategorija, a dobili smo sedam Oscara. Ja nisam ni čuo da smo dobili Oscar, nego mi je to postalo jasno kad sam vidio svoju suprugu kako je skočila tri metra uvis. Steven, Jerry i ja izišli smo na pozornicu. Njih dvojica su govorila. I ja sam se pripremao, ali mislio sam da za mene neće više biti vremena. Ali onda sam shvatio da ipak nešto moram reći. U dvorani je vladala grobna tišina i ja sam počeo: “Moj broj je A3317.” Pogledao sam krajičkom oka prema satu koji je stajao pokraj dirigenta da bismo se mogli ravnati. Vidio sam da su ga iz režije zaustavili pa sam nastavio: “Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da ako preživim, pričam kako je bilo.” Nakon toga svi su ustali i počeli pljeskati, a nešto kasnije su nam prilazili, čestitali nam, tapšali nas, a neke glumice su plakale…”
P: U kakvim ste odnosima s glumcima s kojima ste surađivali?
O: Sa svima sam dobar osim s Clooneyem. S njim ne razgovaram već dvanaest godina, od snimanja Mirotvorca. Bio je lijen, nije znao tekst, unatoč mojoj zabrani za vrijeme snimanja igrao je košarku i posvađali smo se. Profesionalac se tako ne smije ponašati, jer ako se njemu nešto dogodi, dovodi u pitanje cijeli projekt. Srećom, naše je snimanje prošlo u redu, ali na snimanju Batmana slomio je ruku igrajući košarku.
P: S kime ste posebno dobri?
O: Orlando Bloom je fenomenalan čovjek, pravi prijatelj. I jako sam dobar s Russellom Croweom. On me zove papa.
P: Mislite li da je moguće zle ljude napraviti dobrima te kako zlo iskorijeniti?
O: Mislim da je zlo teška riječ. Nije sve bijelo i crno, između ima puno sivih nijansi. Uvijek će biti razlika u uvjerenjima, i mislim da svi mi ponekad postupimo dobro, a ponekad malo manje dobro. Jedino što je važno je da to uočimo i da uvijek dobro razmislimo o onome što činimo te o posljedicama toga što činimo.
P: I za kraj, koja je vaša poruka, nama mladim ljudima?
O: Ostanite svoji. A ako vam na licu iskoči nešto poput ovoga što je meni iskočilo i to ne prolazi, a prošlo je već dosta vremena, posjetite doktora ili ćete imati ovakav šav kakav danas ja imam. (Branko Lustig imao je operaciju na ustima nekoliko dana ranije)